Arhitektura kao simbol nacionalne solidarnosti nije neka tema za razmišljanje jer se obično manifestira kroz problematičnu patetičnu simboliku, ali kod ratne bolnice u Novoj Bili ona se provlači kao nužan lirizam neophodan za razumijevanje konteksta. 

Kada smo svojedobno upoznavali domovinski zemljopis i prostore naseljene Hrvatima preko ratnih izvješća, podjela na posavske, bosanske i hercegovačke Hrvate i njihove sudbine stvarala je bolni kompleks krivnje i neznanja svima nedovoljno upućenima u traumatičnu sudbinu vlastitog naroda. Tada su imena Nove Bile i Lašvanske doline mnogima bila enigma, razriješena tek proučavanjem nakon TV Dnevnika nad kućnim atlasom. Dok smo tada na kartama slijedili putove konvoja solidarnosti koji su kretali put srednje Bosne i po memoriji tragali za blijedim tragovima srednjoškolskih podataka o Travniku, Vitezu, Gornjem Vakufu, Novoj Bili, Bosna se činila puno složenijom i krvavijom nego što ju je opisao Andrić. Ali u svemu tome najviše je imponirala mnogima